Skip to content
Esej inspiriran astrološkom osi Lav – Vodenjak
Nitko mi nikada nije dao priručnik za normalan život. Neobično je samo to što su se gotovo svi ponašali kao da sam ga morao pročitati.
Negdje je, očito, postojao. Možda ga dijele pri rođenju, zajedno s narukvicom iz rodilišta, pa sam ja svoj primjerak nekako izgubio. Jer kako sam odrastao, sve sam jasnije primjećivao da ljudi oko mene prilično dobro znaju kojim bi redoslijedom život trebao ići. Osnovna škola, srednja škola, po mogućnosti fakultet, posao, ozbiljna veza, brak, djeca, stan, kredit i onda već nekako nastaviš prema općem planu.
Postojao je čak i okvirni raspored.
Neke stvari trebalo je napraviti do tridesete. Za neke je još bilo prihvatljivo zakasniti nekoliko godina. A ako bi čovjek dovoljno dugo preskakao poglavlja, počela bi pitanja. Dobronamjerna, naravno. Uvijek su najzanimljivija pitanja ona koja počinju brigom za našu sreću.
„A kad ćeš ti?“… „Zar nema nikoga?“… „Ne misliš valjda cijeli život tako?“ .. „Vrijeme ti prolazi.“
Kao da negdje na nebu postoji veliki semafor koji neumoljivo odbrojava vrijeme do trenutka kada ćemo biti proglašeni neuspjelim primjerkom svoje generacije. Dugo sam promatrao taj svijet i pokušavao shvatiti njegova pravila. Nisam imao ništa protiv ljudi koji su ih slijedili. Ako je netko u njima pronašao sreću, tim bolje. Problem je bio u tome što nikada nisam razumio zašto bi ono što odgovara većini automatski moralo odgovarati i meni.
A što sam više odrastao, to sam snažnije osjećao da u meni postoji nešto što se teško uklapa u unaprijed nacrtane rubove.
Čovjek koji je trebao naučiti pripadati
Prilično rano shvatio sam da ću, želim li preživjeti među ljudima, morati pronaći neku ravnotežu.
S jedne strane postojao je svijet. Društvo. Sustav. Pravila. Očekivanja. Institucije. Sve ono što je postojalo mnogo prije mene i što se sigurno neće mijenjati samo zato što sam ja jednog jutra zaključio da mi se ne sviđa.
S druge strane stajao sam ja.
Ispred mene kao da je godinama svijetlila velika neonska reklama s jednim pitanjem:
Koliko mogu biti autentičan, a ipak pripadati svijetu u kojem živim?
Jer nisam želio živjeti izvan društva. To je važna razlika. Volio sam ljude.
Volio sam njihovu energiju, razgovore, smijeh, druženja, njihove neobične karaktere i priče.
Volio sam promatrati što ih pokreće, zbog čega se zaljubljuju, zbog čega pate, zašto nešto rade iako vrlo dobro znaju da će požaliti.
Ali istodobno sam uvijek osjećao određenu distancu. Mogao sam biti usred grupe i istodobno je promatrati kao da stojim nekoliko metara dalje.
Pripadao sam joj, a opet nekako nisam.
I možda upravo zato nikada nisam želio potpuno nestati u njoj.
Pozornica bez publike prilično je dosadno mjesto
Bilo bi vrlo romantično sada napisati kako mi nikada nije bilo važno što drugi misle o meni. Ali to jednostavno ne bi bilo istina.
Naravno….
Volio sam pažnju. Volio sam ljubav. Volio sam ljude oko sebe.
A ako sam ikada prirodno znao vladati nekim prostorom, onda je to bila pozornica – stvarna ili simbolička. Volio sam trenutak u kojem osjetim da ljudi slušaju, da se smiju, da ih je nešto dotaknulo, da između mene i njih postoji ona nevidljiva struja zbog koje prostor odjednom postane topliji.
I da, volio sam aplauz. Još uvijek ga volim.
Ne znam zašto bismo se pravili da čovjeku nije lijepo kada netko prepozna ono što je napravio.
Ali s vremenom sam shvatio da postoji velika razlika između želje da budemo viđeni i potrebe da zbog toga postanemo ono što drugi žele vidjeti.
Tu sam povukao granicu.
Želio sam publiku, ali nisam želio da publika piše moj scenarij.
I upravo je to godinama bio jedan od mojih najvećih unutarnjih pregovora sa svijetom.
Kako ostati svoj, a ipak biti voljen?
Kako pripadati, a ne utopiti se?
Kako dati ljudima ono najbolje od sebe, a da jednoga dana ne shvatiš da si, pokušavajući zadovoljiti njihova očekivanja, putem izgubio sebe?
Zašto bih morao kleknuti?
Možda se upravo u ljubavi najbolje vidi koliko snažno društvo oblikuje naše predodžbe o tome kako bi život trebao izgledati.
Recimo prosidba.
Muškarac klekne. Žena se iznenadi. Pojavi se prsten. Netko zaplače. Ako imamo malo veći produkcijski budžet, sve se događa na koncertu Zdravka Čolića pred nekoliko tisuća ljudi.
I ljudi to vole. I neka vole.
Nema u tome ničega lošeg na kraju krajeva.
Samo sam se ja uvijek pitao – zašto bih morao kleknuti?
Zar je ljubav manje ljubav ako nema publike?
Zar osjećaj postaje ozbiljan tek kada slijedi scenarij koji smo već stotinu puta gledali?
Meni je oduvijek bila bliža neka druga slika.
Dvoje ljudi negdje visoko u planinama. Nema reflektora. Nema mobitela podignutih u zrak. Nema prstena skrivenog u čaši šampanjca. Netko uz put ubere običnu tratinčicu, pruži je drugome i jednostavno kaže:
„Zaista te od srca volim.“
Možda će nekome to biti premalo. Meni bi možda bilo dovoljno.
Jer nisam želio manje ljubavi. Želio sam samo slobodu da je živim na svoj način.
Tvrđava
S vremenom sam ipak morao naučiti nešto mnogo teže od buntovništva.
Morao sam naučiti živjeti.
Računi ne prihvaćaju autentičnost kao sredstvo plaćanja. Poslodavci imaju svoja pravila. Institucije svoje procedure. Ljudi svoje interese. Svijet neće stati zato što se ja s njegovim pravilima filozofski ne slažem.
Trebale su mi godine da shvatim da postoje više od dvije mogućnosti.
Ne moram pobjeći iz društva da bih ostao svoj. Ali mu se ne moram ni potpuno predati da bih mu pripadao.
Dugo sam društvo zamišljao poput goleme tvrđave. Visoke zidine, stražari na ulazu i pravila napisana stoljećima prije nego što sam ja stigao pred vrata.
U mladosti sam mislio da moram birati: ili ostati izvan zidina i biti slobodan, ili ući unutra i postati jedan od njih.
Kasnije sam pronašao treću mogućnost.
Mogu ući kroz vrata, pozdraviti stražare, poštovati pravila koja imaju smisla – i ipak zadržati ključeve vlastitih odaja.
A da bih to mogao, prvo sam morao upoznati čovjeka koji će u njima živjeti.
Sebe.
Ogledalo
Tu je astrologija u mom životu odigrala veliku ulogu.
Nije mi rekla tko sam. Mislim da bi bilo opasno bilo kojem sustavu dati toliku moć.
Ali dala mi je ogledalo.
Pomogla mi je razumjeti neke kontradikcije koje sam prije pokušavao riješiti kao da su pogreške.
Kako mogu toliko trebati ljude, a istodobno toliko trebati slobodu?
Kako mogu željeti pripadati, a početi se gušiti kada pripadanje postane uniforma?
Kako mogu voljeti pozornicu, a ponekad poželjeti nestati iz pogleda svih ljudi?
Kako mogu nesebično davati, a ipak tako snažno reagirati kada osjetim da me netko ne cijeni?
Možda te suprotnosti nije trebalo izliječiti.
Možda ih je trebalo upoznati.
S vremenom sam počeo više vjerovati i nekom unutarnjem instinktu. Ne znam kako bih ga drugačije nazvao. Onom tihom osjećaju koji čovjeku ponekad kaže: ovdje ostani, odavde idi, ovom čovjeku vjeruj, ovdje nešto nije dobro.
I polako sam pronašao način kako svoju autentičnost ne koristiti protiv društva, nego u njegovu korist.
Ognjište
Shvatio sam da mogu pomagati.
Mogu nekome dati vrijeme, znanje, razumijevanje, toplinu, zaštitu, riječ kada mu je potrebna. Mogu dati mnogo i pritom ne voditi evidenciju tko mi je što dužan.
Ali postoji jedna valuta bez koje sa mnom nema trgovine.
Poštovanje.
Ne trebam za svaku gestu protuuslugu.
Ne očekujem medalju zato što sam nekome pomogao.
Ali nemoj moje davanje zamijeniti za pravo na mene.
To je granica koju sam morao naučiti.
Ljudi koji su je razumjeli upoznali su možda najtopliji dio mene. Mogli su sjesti uz moje ognjište i grijati se koliko su željeli. Nisu morali donositi drva, nisu morali plaćati ulaznicu, nisu morali činiti velike stvari.
Ponekad je bilo dovoljno samo da me pogledaju očima u kojima osjećam:
Vidim te. Cijenim te. Drago mi je što postojiš.
I vatra bi gorjela…..
Ali s godinama sam upoznao i drugu stranu te priče.
Jer pomaganje ponekad neprimjetno postane iskorištavanje.
Nesebična ljubav može postati bunar na koji netko dolazi puniti vlastite posude, a da se nikada ne zapita presušuje li čovjek iz kojeg uzima.
Tada se nešto u meni mijenja. Toplina nestaje.
Prekrasne rijeke pretvaraju se u mračna jezera.
Vrata tvrđave počinju se zatvarati.
Kada nestanem sa scene
To je dio sebe koji danas poznajem dovoljno dobro da ga ne pokušavam uljepšavati.
Kada osjetim ozbiljno nepoštovanje, iskorištavanje ili pokušaj rušenja nečega što smatram temeljnim dostojanstvom, mogu postati nevjerojatno hladan.
Čovjek koji je jučer sjedio uz ognjište odjednom se nađe pred zatvorenim vratima.
Nema velike predstave. Nema posljednjeg čina.
Ponekad samo – nestanem sa scene.
I sjećam se očiju nekih ljudi čak i desetljećima poslije. Onog iskrenog čuđenja koje kao da pita:
„Što se dogodilo?“
Dugo sam vjerovao da odgovor moraju pronaći sami.
Danas ipak znam da je priča složenija. Jer granica i kazna nisu isto.
Granica kaže: „Ovako sa mnom ne možeš.“
Kazna kaže: „Sada ćeš vidjeti kako izgleda kada mene više nema.“
A čovjek mora biti vrlo iskren prema sebi da bi uvijek znao što od toga upravo radi.
Možda nije svaka kriva riječ nepoštovanje.
Možda nije svako neslaganje napad.
Možda netko tko me nije razumio nije nužno pokušavao osporiti moju vrijednost.
A možda neki ljudi doista nisu znali koliko su se približili vratima tvrđave sve dok nisu čuli kako se zatvaraju.
I to je dio moje odgovornosti.
Jer zrelost možda nije u tome da imamo čvrste granice.
Možda je u tome da ih naučimo pokazati dok su vrata još otvorena.
Naučiti živjeti među ljudima
Kasnije sam se zaposlio u sustavu u kojem sam morao još ozbiljnije naučiti ono što mi život već dugo pokušava objasniti.
Ljude ne možeš uvijek birati.
Ne možeš svaku bitku voditi frontalno. Ne moraš pobijediti čovjeka da bi nešto promijenio.
Ponekad više napravi diplomacija nego snaga.
Ponekad ljudskost otvori vrata koja autoritet ne može.
A ponekad dvije potpuno različite strane mogu surađivati upravo zato što su shvatile da jedna drugu ne moraju pokoriti. Tu sam možda pronašao svoj način preživljavanja unutar tvrđave.
Nisam morao prestati biti svoj.
Morao sam samo naučiti da autentičnost nije isto što i neprilagođenost.
Možeš biti svoj i surađivati.
Možeš imati snažnu osobnost i slušati.
Možeš pomoći zajednici, a zadržati individualnost.
Možeš stajati na pozornici i istodobno znati da ljudi ispred tebe nisu samo publika.
I oni imaju svoju pozornicu.
To mi je možda trebalo najduže da naučim.
Lav i Vodenjak
Astrologija jednu od svojih velikih razvojnih napetosti opisuje kroz os Lav – Vodenjak.
Često ih banaliziramo.
Lav želi pažnju.
Vodenjak želi slobodu.
Lav je ego.
Vodenjak je grupa.
Ali čovjek je mnogo zanimljiviji od tih nekoliko riječi.
Lav u nama želi otkriti nešto jedinstveno i imati hrabrosti to pokazati. Želi stvarati, voljeti, grijati, biti viđen i osjetiti da njegova prisutnost nešto znači.
Vodenjak postavlja drugo pitanje:
Što ćeš s tom posebnošću napraviti među drugim ljudima?
Jer nije dovoljno samo biti drugačiji. Treba naučiti biti drugačiji među drugima.
I nije dovoljno pripadati zajednici.
Treba naučiti pripadati joj tako da u njoj ne izgubimo vlastito lice. Možda zato ova os ne govori o izboru između pojedinca i društva. Govori o njihovom susretu.
Lav kaže:
„Ovo sam ja.“
Vodenjak odgovara:
„Dobro. A sada dođi među nas i vidi možeš li ostati to što jesi.“
Astro Vizija - Grof Alen Milohanić
