Zašto se tako teško rastajemo od stvari koje više nisu naše?

Postoji jedna soba u mom stanu koja je deset godina šutjela.

Ne zato što u njoj nije bilo života. Naprotiv. Bila je puna života koji je ostao zarobljen u predmetima. Nakon što su moji roditelji otišli, vrata te sobe nisu se zatvorila, ali kao da je vrijeme u njoj stalo. Iz godine u godinu postajala je mjesto na koje sam odlagao sve ono za što nisam znao kamo bih s tim. Kutije. Stari ormari. Papiri. Sitnice koje su nekada nekome značile cijeli svijet.

I tako je, gotovo neprimjetno, soba mojih roditelja postala skladište.

Tek sam nedavno odlučio otvoriti ta vrata na jedan sasvim drugačiji način. Ne zato što sam morao, nego zato što sam osjetio da je došlo vrijeme. Htio sam od nje napraviti svoju novu spavaću sobu i prostor u kojem ću pisati, razmišljati i stvarati.

Mislio sam da uređujem prostor. Tek kasnije sam shvatio da sam uređivao dio sebe….

Dok sam praznio ormare, svaka kutija bila je mala vremenska kapsula. U njima nisu bile samo stvari. Bili su komadi jednog života. Mirisi. Glasovi. Nedjeljna jutra. Obiteljski ručkovi. Sitnice koje su godinama bile toliko obične da ih nisi ni primjećivao, a onda odjednom postanu neprocjenjive.

U jednoj staroj fascikli pronašao sam recepte moje majke. Prepoznavao sam njezin rukopis prije nego što sam pročitao ijednu riječ. Polako sam okretao stranice, a onda je između papira ispalo veliko, prekrasno pero.
Ne znam odakle je došlo. Ne znam zašto ga je čuvala.
Možda je za nju imalo posebno značenje. Možda nije. Nisam tražio odgovor.

Ali znam što je učinilo meni.

U jednom jedinom trenutku otvorilo je branu emocija za koju nisam ni znao da još postoji. Nisam plakao zbog pera. Plakao sam zbog svega što je ono u meni probudilo. Ponekad jedan sasvim običan predmet postane ključ koji otključa vrata za koja smo mislili da su odavno zatvorena.

Nekoliko sati poslije pomicao sam stare ormare, a sve kako bi se učinila priprema za krečenje  zidova. Kada se jedan od njih odmaknuo, iza njega je stajala pažljivo spremljena slika u kartonu. Bila je gotovo zaboravljena.

Naslikao ju je čovjek koji je godinama živio kat ispod mene.

Bio je samozatajan slikar. Nije volio govoriti o sebi. Nije težio slavi. Tiho je stvarao i još tiše živio. Ta je slika godinama čekala iza ormara da je netko ponovno ugleda.

Danas je uokvirena i visi na zidu moje radne sobe.
Ponekad je pogledam i pomislim kako neke stvari ne nestanu zato što ih zaboravimo. One samo strpljivo čekaju da dođe pravi trenutak.

Dok sam uređivao sobu, često sam razmišljao zašto nam je tako teško rastati se od stvari.
Zašto čuvamo stare satove koji više ne rade?
Zašto godinama ne bacamo odjeću koju više nikada nećemo obući?
Zašto premještamo iste kutije iz jednog ormara u drugi, iako ih nismo otvorili desetljeće?

Na prvi pogled rekao bih da čuvamo predmete. Danas više nisam siguran.
Mislim da čuvamo osjećaje.Čuvamo uspomene. Čuvamo dijelove sebe.
Jer svaki predmet nosi neku priču. A rastati se od priče ponekad je mnogo teže nego rastati se od stvari.

Astrologija je taj ljudski paradoks opisala davno prije nego što je nastala moderna psihologija.
Postoji jedna os koja prolazi kroz cijeli naš život – os Bika i Škorpiona.

Bik Škorpion - članak

Često se kaže da Bik govori o vrijednostima, sigurnosti i onome što posjedujemo, dok Škorpion govori o promjeni, gubitku i transformaciji.
Ali mislim da je to previše jednostavno objašnjenje.

Ne radi se o stvarima. Radi se o čovjeku.
U svakome od nas postoji jedan Bik koji želi sačuvati ono što voli. Dom. Obitelj. Uspomene. Sigurnost. Rutinu. Poznato.

I hvala Bogu da postoji.

Bez njega nikada ne bismo pustili korijenje.
Ali jednako tako u svakome od nas postoji i jedan Škorpion.
Onaj koji nas tiho pita:

“Možeš li krenuti dalje, a da ne zaboraviš ono što je bilo?”

To nije pitanje zaborava. To je pitanje života.
Jer postoji velika razlika između čuvanja uspomena i života u njima.
Trebalo mi je deset godina da to razumijem.

Nisam uređivao sobu zato da izbrišem roditelje iz svog života.
Naprotiv.
Uređivao sam je zato da njihova soba ponovno postane mjesto života.

Danas u toj sobi spavam…U njoj pišem…. U njoj učim.

Na jednom zidu visi slika samozatajnog slikara. U jednoj ladici još uvijek čuvam majčine recepte. I ono pero koje je ispalo između stranica.

Nisam ih zadržao zato što se bojim pustiti prošlost.
Zadržao sam ih zato što više ne moram.
To je velika razlika.

Možda je upravo to ono čemu nas uči os Bik – Škorpion.
Ne da biramo između čuvanja i puštanja.
Nego da naučimo razlikovati što je uspomena, a što teret.

Jer neke stvari vrijedi sačuvati. Ne zato što nas drže u prošlosti.
Nego zato što nas podsjećaju odakle smo krenuli.
A neke druge treba zahvaliti i pustiti. Ne zato što nisu bile važne.
Nego zato što su svoju zadaću već odavno ispunile.

Na kraju sam shvatio da soba nije šutjela deset godina. Šutio sam ja. A možda je trebalo samo skupiti dovoljno hrabrosti otvoriti vrata i dopustiti životu da ponovno uđe unutra. Možda svatko od nas negdje u sebi ima jednu takvu sobu.
Pitanje nije hoćemo li je jednog dana otvoriti.
Pitanje je što ćemo pronaći kada to učinimo.